U instalaciji Dvoboj gledatelj je u realnom prostoru suprotstavljen umjetnici u virtualnom prostoru. Pred gledateljem stoji pištolj, čijim je preciznim okidanjem ima priliku likvidirati lik autorice na video projekciji.
Promatrač je stavljen u naoko dominantnu poziciju te je na njemu odluka hoće li upotrijebiti oružje i tako ući u interakciju/sukob s umjetničkim radom, odnosno autoricom. Nakon prvog pucnja i prve prividne smrti, figura autorice oporavlja se te izaziva promatrača na ponovnu reakciju. Postavlja se pitanje koja je reakcija promatrača kada se nađe u konfrontaciji s djelom ili umjetnikovim alter egom? Ima li ičeg opasnog u estetskom zadovoljstvu napada na djelo? Paradoksalni je to dvoboj između opozicija: realnog i virtualnog svijeta, publike i umjetničkog rada. Svaka je strana u specifičnoj prednosti spram one nasuprot nje. Figura nije naoružana, ali se njena snaga i mogućnost uzvraćanja očituju u njenoj stalnoj regeneraciji i prividnoj permanentnosti. Ukoliko se gledatelj odbije upustiti u dvoboj, lik autorice će i dalje mirno stajati i uzvraćati pogled, uporno provocirajući reakciju promatrača.
Prostor interesa je gledateljeva kontemplacija nakon što odluči napustiti beskonačan dvoboj. Važniji od senzora infracrvenih valova, njegovi su individualni senzori, kojima generira svoju vlastitu sliku i stav.