Autorica mirno stoji, držeći u rukama stari fotosnajper, čekajući gledatelja da dođe na osvijetljenu metu točno nasuprot nje. Njihov susret en face nalikuje dvoboju, no gledatelj je nenaoružan. U određenom trenutku autorica ga podiže i okida direktno prema sudioniku, stvarajući foto-dokumentaciju njihova susreta.
Poigravanje s pozicijama moći između performerice i gledatelja, glavni je pokretač ovog performansa. Zamišljen je kao direktna interakcija s publikom, u kojoj njihov susret nalikuje dvoboju (referenca na prijašnji rad “Dvoboj”). Promatrač ne samo da biva sudionikom, već je na simboličan način ugrožen od strane autorice. Naglasak je stavljen na reakciju promatrača u konfrontaciji s umjetničkim djelom i samom umjetnicom, koja varira od straha pa sve do uzbuđenja i ironije. Osjećaj nelagode uzrokovan direktnim eksponiranjem pred autoricom postavlja pitanje ima li nečeg opasnog u estetskom užitku napada na gledatelja.
Na galerijskom zidu nalaze se fotografije ljudi koji su sudjelovali u prethodnim izvedbama performansa. Prvotni eksperiment pucanja u promatrača svojom će repetitivnom formom s vremenom sve više nalikovati masovnom strijeljanju u kojem je gledatelj sveden tek na broj/sličicu u gomili. Ova sovjetska naprava originalno kreirana za potrebe obavještajnih službi na simboličan način kompromitira gledatelja, premještajući pogled s autorice na samog promatrača, odnosno na njegovo iskustvo participacije u performansu.