Različiti predmeti čija je prvotna namjena odavno zaboravljena, utisnuti su u površinu kože. Transponiranjem crteža u medij fotografije, iscrtana površina ljudskog organa provocira gledateljevo prisjećanje na vlastito iskustvo boli. Ovi tragovi sa svom svojom dubinom i crvenilom, aludiraju na čovjekov urođeni mehanizam izbljeđivanja sjećanja. Apstraktni tragovi trauma ipak ostaju upisani u našem tijelu na nesvjesnoj razini. Koža je ovdje membrane između vanjskog i unutarnjeg opažaja, koja nam postavlja pitanje na koji način memorija nastaje, traje i iščezava.