Serija krajolika propituje paradoksalnu prisutnost banalnosti te visoke estetizacije. Simulacijom uriniranja na snijegu, slikarstvo je transponirano u medij fotografije. Postavlja se pitanje možemo li rad čitati kao manifest suvremenom slikarstvu ili antislikarstvu. Propitujući odnos prema stvarnosti te performativni karakter fotografije, ovaj rad postavlja pitanja o autorskoj potrebi za stvaranjem. Preklapanje nečega tako svakodnevnog i beznačajnog s elementom “bezobrazluka”, u odnosu na očekivanja od suvremene fotografije, kreira jedinstvenu sliku duhovnog apsurda.